Category: <span>Ne kategorisano</span>

Polazak u vrtić

Kako da pripremimo dete za polazak u vrtić?

Polaskom u vrtić unose se velike promene u život deteta i potrebno ga je dobro pripremiti za ovu veliku promenu. Dete koje prvi put kreće u jaslice ili vrtić uglavnom se oseća samo, izgubljeno i bespomoćno, jer je za većinu dece to prvo odvajanje od roditelja. Kako će vaše dete reagovati na polazak u vrtić zavisi od toga da li ste ga i kako pripremili. Priprema je veoma važna jer dete koje nije adekvatno pripremljeno, teže će se adaptirati. Teškoće prilikom adaptacije ispoljavaju se na sledeći način:

  • plač
  • sisa palac
  • upiški se
  • ne želi da se uključi u aktivnosti sa drugom decom
  • ispoljava agresivno ponašanje
  • ne želi da komunicira

Ako primetite neke od ovih ponašanja, pokažite razumevanje i budite strpljivi. Deci može biti potrebno i nekoliko nedelja da se adaptiraju. Veoma je bitan stav roditelja, jer onako kako su roditelji spremni za polazak deteta u vrtić, to se odražava i na njihove mališane. Od toga u najvećoj meri zavisi koliko će dete teško da prođe kroz ovaj period. Jer ukoliko roditelj oseća strah, on to (svesno ili ne) prenosi na dete. Ukoliko je roditelj optimističan, ako uspe da svom detetu prikaže radost što kreće u vrtić i dete će na to gledati bez veće drame.

Kako da detetu olakšate polazak u vrtić?

  • Kod kuće govorite pozitivno o polasku deteta u vrtić
  • Prvih nekoliko dana budite sa detetom na adaptaciji
  • Sarađujte sa vaspitačima
  • Upoznajte vaspitače sa osobinama vašeg deteta
  • Svakog dana pažljivo slušajte vaše dete kada priča o tome kako je bilo u vrtiću
  • Dozvolite detetu da u vrtić ponese omiljenu igračku
  • Ne pokažite detetu da se brinete.

Kada sa detetom razgovarate o polasku u vrtić, nemojte govoriti o mogućim problemima, već uputite dete u sve lepo što ga tamo čeka. Pokušajte da budete vedri, da detetu šaljete poruke sigurnosti, budite optimistični i dosledni. Pokažite detetu da ste ponosni što je dovoljno velik da može da krene u vrtić i bude tamo bez vas. Informišite se kod vaspitača kako teče proces adaptacije. Ukoliko vaše dete i nakon mesec dana ne uspeva da se navikne na sredinu u vrtiću potražite pomoć stručnjaka.

Kako dete odviknuti od pelena?

Vreme je za odvikavanje od pelena.!

Odvikavanje od pelena je veoma značajna prekretnica u životu svakog deteta. Ovaj posao zahteva dosta strpljenja kao i motivisanost samog deteta, a ne da to radi da bi zadovoljilo roditelje. Za odvikavanje od pelena potrebno je da dete dostigne određenu zrelost koja je neophodna u prosecu razvijanje kontrole mokraćne bešike i creva. Sa odvikavanjem ne bi trebalo pokušavati dok dete ne napuni dve godine, jer je tad spremno za navikavanje na korišćenje noše. U samom procesu odvikavanja treba obratiti pažnju na to da se sačuva samopouzdanje i samopoštovanje kod deteta, a krajnji rezultat toga treba da bude detetova kontrola nad sopstvenim fiziološkim potrebama.

Koji su to znakovi da dete nije spremno za odvikavanje od pelena?

  • sakriva se ispod stola, u ćošku… dok obavlja veliku nuždu
  • kad mu ponudite nošu, dete stalno govori: “ne,ne“
  • stoji iznad noše, ali piški na pod
  • vrišti svaki put kada pokušate da mu skinete pelenu i stavite ga na nošu
  • dete samo skine pelenu, ali veliku nuždu obavi na pod

Sa druge strane, znakovi koji vam pokazuju da je vaše dete spremno za korišćenje noše su sledeći:

  • otvoreno kaže da mu pelena smeta
  • posle velike nužde traži da ga presvučete i operete
  • samo traži nošu
  • stavlja stvari na svoje mesto
  • počinje da oponaša mamu i tatu (oponaša i odlazak u toalet)
  • ostaje suvo bar dva-tri sata

Detetu treba pomoći da bude što samostalnije kada je reč o obavljanju nužde. Može samo da ode po nošu, da se skine i da samo sedne na nju. Pokažite divljenje za radnje koje dete obavi samo, neka samo pusti i vodu za sobom. U postupku odvikavanja od pelena veoma je značajno da dete shvati da su gaćice udobnije od pelena. Nemojte samo vršiti pritisak na njega jer može da zaključi da mu je zivot bio lepši dok je nosio pelene i da su gaćice sve to pokvarile.

Da li postoje pravila za odvikavanje od pelena?

Za odvikavanje od pelena  ne  postoje pravila, ali postoje saveti koji će vam ovaj period bebinog odrastanja olakšati:

  • kupite nošu i držite je na vidnom mestu
  • stvorite određene navike odlaska na nošu, recimo posle buđenja, pre ili posle obroka, pre kupanja
  • ne dozvolite da predugo sedi na noši
  • obavezno pohvalite dete posle obavljene nužde na noši

Dete ne smete prisiljavati da sedi na noši, jer postoji opasnost da izazove sukob koji će dovesti do usporavanja čitavog procesa zato što dete neće moći da preuzme kontrolu nad svojim fiziološkim funkcijama dok ne bude fizički sposobno da toradi. Ako dete počnete da navikavate na nošu pre nego što fizički bude spremno za to, budite svesni da od njega zahtevate nešto nemoguće.

Osluškujte dete, ne forsirajte ako ono odbija, budite smireni  i taktični, ne grdite i ne kažnjavajte dete ako se nekada i desi  da sve to završi na tepihu i potrudite se da vam dete do teće godine skine pelene.

Vaspitavajte vaše dete bez batina

Zašto da izbegavate batine u vaspitanju vašeg deteta?

Ono što me roditelji najčešće pitaju je zašto sam baš takav protivnik batina, odnosno, fizičkog kažnjavanja deteta. Prvenstveno, zato što smatram da su batine kratkotrajno rešenje za nedolično ponašanje. Mogu pomutiti detetovo razumevanje dobrog i lošeg i uticati na gubitak poverenja i nedostatak sigurnosti kod roditelja. Sledeće pitanje onda uglavnom bude:“Pa na koji način onda da ga vaspitam?“ Svesna sam da vaspitanje i disciplinovanje deteta može da bude naporno i neprijatno i da niste uvek raspoloženi, ali ono je od ključne važnosti za pravilan razvoj vaših mališana.

Šta je ustvari disciplinovanje deteta?

Disciplinovanje je učenje deteta koji su obrasci ponašanja prihvatljivi, a koji nisu, kao i tome da za svoje ponašanje moraju da snose posledice. Sve do skoro batine su bile prilično popularne kao vid kažnjavanja i kao efikasan vaspitni metod. Srećom, vremena se menjaju i polako stižemo do saznanja da batine nemaju veze sa rajem, iz kog su (navodno) izašle.

Šta postižemo batinama?

Batine imaju veoma kratkotrajni efekat i to samo dok su prisutne. Dete kad dobija batine, uči se tome da je fizičko kažnjavanje prihvatljivo i tako usvaja jedan od dva moguća modela pomašanja.
  1. Prva varijanta jeste da se onaj koji deli batine ponaša kao agresor, te bije decu u vrtiću, školi, kasnije partnera, decu…i svakoga ko mu se zameri.
  2. Drugi model ponašanja jeste preuzimanje uloge žrtve. Dete tokom odrastanja prihvata kao normalno to da ga deca, a kasnije kolege, šef, partner, tuku ili ponižavaju.
Kada su u pitanju deca mlađa od 18 meseci, ona su veoma osetljiva i povredljiva, tako da svaki vid fizičkog kažnjavanja može dovesti i do povređivanja. Sa druge strane, što je dete mlađe, teže shvata povezanost između svog ponašanja i kažnjavanja.

Umesto batina, probajte neke od alternativnih metoda:

  • Nemojte koristiti fizičko kažnjavanje u disciplinovanju dece, već recite detetu da se npr. ne pomera sa jednog mesta, uz jasno objašnjenje zbog čega.
  • Uvek prekorite njegovo ponašanje, a ne njega lično. U ovakvim situacijama dajemo detetu do znanja šta je ispravno a šta ne, umesto da li je dete dobro ili nije.
  • Pokušajte da osetite kada će dete uraditi nešto loše i na taj način reagujte pre vremena. Razgovorom ćete mu odvući misli.
  • Nagradite dete zbog lepog ponašanja. Tko ćete ga podstaknuti da se u buduće lepo ponaša.
  • Pokušajte da se ne razbesnite. Tako ćete deci pokazati da imate kontrolu nad sobom kada ste uznemireni, što znači da mogu imati i oni.
Ovaj tekst je imao za cilj da ukaže na štetnost kažnjavanja dece. Pre nego što sebi i drugima ponovite onu čuvenu rečenicu „Batina je iz raja izašla“, treba se zapitati da li je to prava i istinita lekcija iz roditeljstva. Umesto batina, vežbajte pozitivno ponašanje, pohvale i ličnim primerom ukažite na ispravne postupke. Ako ćemo iskreno, batine su prilično primitivna metoda, jer govori o slabo razvijenim sposobnostima komunikacije i socijalnih veština osobe koja ih primenjuje.

Poteškoće prilikom pisanja: Dete u rečima izostavlja slova

Poteškoće prilikom pisanja

Problem koji se dosta često uočava kod dece je izostavljanje slova prilikom pisanja. Razlog tome je, najčešće, detetova nedovoljno formirana slika reči. Slika reči predstavlja važnu komponentu osećaja za jezik koji je neophodan za ovladavanje jezikom. Sastoji se od fonemske (kako zvuči), semantičke (šta znači), gramatičke (od kojih se gramatičkih elemenata sastoji) i grafičke (kako se piše) prirode reči.
Ako dete propušta slova prilikom pisanja, razlog tome može biti i :
• dete zna značenje reči, ali je nikad nije videlo napisanu
• dete je čulo tu reč, ali ne zna šta ona znači
• prvi put čuje reč

Šta da radimo da bismo otklonili ove teškoće?

Da bi se otklonile ove teškoće prilikom pisanja, možemo se koristiti vežbama koje pomažu da dete oblikuje sliku reči.
1. jedna od vežbi jeste da detetu diktiramo reči koje treba da zapiše tako što će pisati s desne strane ka levoj, odnosno, obrnuto. Npr. „Meda živi u šumi.“ „Imuš u iviž adem.“
Ne treba odmah započeti sa složenim rečima. Počnite od jednostavnijih reči, pa kasnije sa složenijim rečima, pa tek onda sa rečenicama.
2. još jedna od vežbi koja može biti od koristi ukoliko dete izostavlja slova prilikom pisanja izgleda ovako: Diktirajte detetu da zapiše određenu reč, stim da mu ponudite samo prva dva slova.Ukoliko ima teškoće za upiše kraj reči, ponudite mu dva zadnja slova, ili dva srednja slova, ukoliko propušta slova u sredini reči.
Primer: septembar

s e _ _ _ _ _ _ _

_ _ _ t e _ _ _ _

_ _ _ _ _ _ _a r

3. vežba koja, takođe, može da pomogne detetu da formira sliku reči, jeste i ta da dete imenuje slovo koje stoji ma određenom mestu. Npr. Roditelj zamoli dete da imenuje slovo koje je drugo po redu u reči „jež“ (to je „e“) ili treće ( „ž“). Broj slova u rečima treba da bude od 3-7.

Ovakvi zadaci pomažu deci da formiraju jasnu sliku reči i da zadrže sliku reči upamćenu.

Porodica i deca sa poremećajima u razvoju

Sa kakvim problemima se suočava porodica dece sa poremećajima u razvoju

Najteži problemi u porodici javljaju se onda kada se rodi dete koje je ometeno u svom psihofizičkom razvoju ili kada takvo postane. Prve reakcija porodice na ovakvo saznanje je šok, očaj, osećanje krivice, nemoć… Roditelji tada od sredine zahtevaju da ih ostave same, javlja se osećaj tuge. Na samom početku, najbitnije je da roditelji prihvate činjenicu da je detetu ometenom u razvoju potrebno znatno više pažnje da bi uz njihovu pomoć postigli najviše od onog što je moguće. To i jeste najteže, jer kada roditelji prihvate tu činjenicu, tada su savladali najveću teškoću. Kada se radi o nedostatku koji se utvrdi tek kasnije, česta reakcija je neprihvatanje nalaza o zaostajanju i odbijanje da se preduzme rana rehabilitacija koja je usmerena na ublažavanje zastoja u razvoju i lakše uključivanje deteta u školu.

Podizanje hendikepiranog deteta

Prvi problem sa kojim su roditelji suočeni vezan je za njihovo emocionalno prihvatanje deteta. Drugi problem vezan je za anksioznost koju treba prevladati tokom perioda prilagođavanja roditelja na dete sa nedostacima. U ovakvi situacijama roditelji se susreću sa različitim dilemama: da li dete podvrgnuti medicinskoj intervenciji, da li mu dopustiti da se spontano koristi pokretima koje koje može da izvede bez napora, da li ga smestiti u specijalne ustanove i dr. Takođe su i veoma izraženi problemi koju su vezani za fizičku brigu oko deteta, zatim, zapostavljanje ostale dece u kući, poremećaj odnosa među supružnicima, problemi u školovanju, izboru poziva, nalaženju posla i  izboru bračnog partnera u odraslom dobu. Nesposobnost većine hendikepirane dece da se samostalno kreće, predstavlja dodatni izvor teškoća za njihove roditelje.

Svako ljudsko biće, bilo kog uzrasta, je veoma osetljivo na odnos drugih prema njemu, posebno onih do kojih mu je stalo i onih od kojih zavisi. U iskustvu deteta sa teškoćama u razvoju, brojna su neprijatna iskustva: podsmeh vršnjaka, sažaljenje odraslih, ignorisanje – samo su neka od neprijatnih iskustava koje osobu sa teškoćama u razvoju čine preosetljivom. Da li će se razviti depresija ili će se ispoljiti agresivno ponašanje zavisi od onih koji su najčešće u kontaktu sa njom. Srećan ishod tj. ponašanje koje ohrabruje i podstiče samopoštovanje je, nažalost, veoma retko. Zbog povišenog nivoa emocionalne osetljivosti, ne preporučuje se korišćenje kazne u vaspitanju ove dece.

Bez obzira na stepen ometenosti, odnosno teškoće koje ima dete, uvek postoje načini da olakšamo toj deci da izraze svoje potrebe i da damo sve od sebe da te potrebe budu zadovoljene. Moramo dopustiti toj deci da se približe svom maksimumu i osposobiti ih što više. IMAJU PRAVO NA TO!

Konvencija UN o pravima deteta, član 23:  „Dete sa fizičkim i mentalnim smetnjama treba da uživa pun i kvalitetan život u uslovima koji obezbeđuju dostojanstvo, unapređuju samopouzdanje i olakšavaju njegovo aktivno učešće u zajednici.“

Кlub roditelja u školi u Somboru

Osnovan Кlub roditelja u školi u Somboru SOMBOR – U somborskoj OŠ “Dositej Obradović” osnovan je Кlub …

Dva i po dečaka, priče sa patakbloga

Dva i po dečaka, priče sa patakbloga

Promocija knjige: “Dva i po dečaka, priče sa patakbloga”   Autor knjige “Dva i po dečaka, priče …

ADHD

Poremećaj pažnje i hiperaktivnost – ADHD

Poremećaj pažnje i hiperaktivnost Šta je ADHD? ADHD kod nas je poznat kao hiperaktivni deficit pažnje i karakterišu …